Investicijske kule u zraku: Zašto mehanički razvoj ne stvara život

Autorica (stručnjakinja): Ekaterina Leran

Za: investitore, developere, bankare, ESG stručnjake

Savremeni modeli planiranja investicija ne dovode do stvarnih poboljšanja. Stvarnost je daleko složenija i višeslojnija od svih postojećih modela i praksi planiranja investicija. Tabele i proračuni nisu beskorisni, ali ne opisuju ono što se zaista dešava.

Danas je poznato više od dvadeset „tehnoloških pristupa”: ISO, Stage&Gate, Six Sigma, PDCA, PMBoK, BSC, TRIZ i drugi. Svaki od ovih pristupa predstavlja alat za „povećanje efikasnosti procesa razvoja proizvoda” i „osiguravanje dosljednosti upravljanja na svim organizacijskim nivoima”, pri čemu ispunjavanje zahtjeva koji se odnose na pokazatelje efikasnosti investicije u predinvesticijskoj fazi projektnog ciklusa, kao i određivanje rokova, čini „temelj za uspješnu provedbu investicijskog i operativnog ciklusa”. Svaki tradicionalni model planiranja investicija – od UNIDO-a do Stage&Gatea – polazi od jedne temeljne pretpostavke: budućnost se može modelirati. Ako se pravilno popune dijelovi studije izvodljivosti (opće informacije, sažetak za rukovodstvo, opis industrije, marketinški plan, plan proizvodnje, organizacijski plan, procjena rizika, finansijski plan) te izračunaju neto sadašnja vrijednost (NPV), interna stopa povrata (IRR), period povrata ulaganja (PP) i prag rentabilnosti – projekat će biti uspješan.

Milioni kvadratnih metara betona, stakla i asfalta. Hiljade hektara izlivenih u tipske kalupe. Soliteri, tržni centri, saobraćajna čvorišta. Sve to je izgrađeno prema istim investicijskim modelima. Sve to je prošlo kroz sve faze i kontrolne tačke (tzv. „Stage & Gate“), zadovoljava kriterije neto sadašnje vrijednosti (NPV) i interne stope povrata (IRR) – blistavo je i šareno, poput bljeska, ali nezanimljivo. Tipični model planiranja polazi od pretpostavke da je investicijski projekt besprijekorna tvorevina. Izgradite fabriku – ona stoji. Kreirate proizvod – on se prodaje. Razvijete područje – ono živi. To je iluzija.

Pogledajte oko sebe. Modeli postoje, ali stvarnog uspjeha nema. Tehnologije se mijenjaju, a održavanje postignutih rezultata postalo je skuplje od same izgradnje. Gradovi duhova, podignuti prema svim pravilima investicijskog modeliranja, stoje prazni ili se pretvaraju u groblja izblijedjelih fasada i nedovršenih nebodera. To je direktna posljedica investicijskog modeliranja koje zanemaruje prirodne ritmove, stvarne potrebe, kvalitet i društvene učinke.

Savremeno modeliranje podrazumijeva neprestani rast i utrku, prelazak sa trajnog na privremeno, te sa privremenog na još privremenije. Revolucionarna promjena zanemaruje kontekst i nameće novu, ograničenu stvarnost u kojoj postoji „praktičnost”, ali ne i smisao.

Kada investitor gradi stambeni kompleks, on računa: koliko stanova, kolika površina, koliko parking mjesta, koliki će biti prihod od prodaje. Ono što ne računa jeste: kako će ljudi međusobno komunicirati, hoće li imati osjećaj zajedništva, hoće li se osjećati kao kod kuće ili će samo „trošiti kvadrate”, te šta je važno lokalnom stanovništvu koje poštuje uspomenu na ta mjesta i voli taj kraj.

Kada projektant planira naselje, razmišlja o tome gdje smjestiti prodavnice, škole i igrališta – kako bi se ispoštovali propisi. Ne razmišlja o tome hoće li se ljudi međusobno poznavati, hoće li se djeca zajedno igrati u dvorištu i hoće li stanovnici osjećati pripadnost tom mjestu.

Kada urbanista planira grad, on odlučuje: kuda postaviti saobraćajnice, gdje izgraditi metro, gdje smjestiti poslovne centre – kako bi optimizovao saobraćajne tokove. Ono o čemu ne odlučuje jeste: kako će se ljudi osjećati dok šetaju ulicom, hoće li prihvatiti lokalnu arhitekturu, hoće li osjećati sigurnost i želju da se vrate kući, ili će pak izbjegavati to mjesto.

A rezultat je sljedeći: stanovi nisu „dom”, već „mjesto gdje se spava”; ljudi u gradovima žive jedni pored drugih, a ne poznaju se jer nije sigurno, a više nije ni uobičajeno jednostavno pozdraviti, pogledati ili uzvratiti pozdrav. Četvrti u kojima se djeca ne igraju u dvorištu jer nije sigurno, a dječije igralište je manje od parkinga. Ulice kojima ne želite hodati jer su zagušljive, bučne i sve iste. Gdje god da krenete, okruženi ste trgovinom. To nije stvar izbora. Zapravo, to je odsustvo izbora.

Monogradovi, čije su studije izvodljivosti svojevremeno prošle sve faze i kontrolne tačke procesa „Stage-Gate”, polako odumiru kada se iscrpi ležište zbog kojeg su i nastali.

Kobna promjena staništa

Pojednostavljeni modeli investicijskog planiranja i procjene proizvodnih faktora, resursa i potrošnje, primijenjeni u praksi, stvorili su život lišen dubine i prolaznog karaktera. To nije „nuspojava” razvoja. To je direktna posljedica paradigme u kojoj se teritorija kroz modele investiranja tretira kao resurs, a ne kao životni ambijent.

UNIDO model, kreiran 1978. godine za zemlje u razvoju, polazio je od pretpostavke da država ili međunarodna organizacija mogu kontrolisati sve varijable. To je bila pretpostavka karakteristična za to vrijeme. Danas, u svijetu u kojem se okruženje mijenja brže nego što se izrađuje studija izvodljivosti, to je postalo zamka.

Savremena paradigma investicijskog modeliranja je paradigma raskida. Ona dolazi na određeni prostor i poručuje: „Sve što je postojalo prije nas nije važno. Izgradit ćemo nešto novo i to će biti napredak.” Ali to nije napredak. To je amnezija. To je odbacivanje sjećanja na mjesto, veze među generacijama, a vrlo često – i samih razloga za život.

Ograničavanje zona življenja i brzo širenje istovjetnih međunarodnih rješenja guraju čovječanstvo u slijepu ulicu – riječ je o ogromnim gradovima masovnog kretanja, psihoze, bolesti i potpunog odsustva mira, tišine i odmora; o pogonima „modernih” fabrika i tržnim centrima „nadomak ruke” koji koriste zajedničku infrastrukturu, te o hiljadama hektara zemljišta prekrivenih betonom. To su mjesta uništene ekologije u koja se ne želite vratiti. Trka je postala prioritet, potisnuvši u drugi plan vrijednost života i samog čovjeka. Čovjek ne postaje zdraviji, pametniji ni sretniji – postaje usamljeniji, iscrpljeniji i dezorijentisaniji.

Pogledajte moderne megapolise. Zrak je prljav, zagrijan i isušen. Betonske površine prekrivaju tlo, uništavajući ga iznutra. Biljke su postale tek sitni ukras, a ne nužnost. Pogledajte ljude: bude se u malim kutijama zvanim „stanovi”, spuštaju se zagušljivim liftom, prolaze kroz prljave prolaze do metroa, a zatim svi gledaju u svoje telefone kako bi izbjegli kontakt očima s drugima. U uredima ljudi sjede u otvorenim prostorima, ali probleme s kolegama ne rješavaju bez aplikacija za dopisivanje. Ljudi se vraćaju kući, naručuju hranu putem aplikacije, gledaju serije i odlaze na spavanje. To nije život – to je imitacija.

NPV ne uključuje trošak otuđenosti. IRR ne uzima u obzir porast mentalnih oboljenja. Osoba u neprirodnom okruženju postaje zatvorena, anksiozna i agresivna. Ona ne vjeruje, ne osjeća i ne sanja. Ona propada. Osoba ne mari za okruženje jer ni „okruženje ne mari” za nju. Osoba ne razumije odgovornost jer zajedničko okruženje ne pripada njoj, što znači da je ono „ničije”. Takva je stvarnost i to više ne zahtijeva dokazivanje. Ove pojave nisu „problem odgoja” niti „problem kulture”. Ovo je problem okruženja koje je oblikovano prisustvom isključivo finansijskih rješenja.

Modeli planiranja investicija (UNIDO, Stage-Gate i drugi) posmatraju prostor kao prazan list papira. Ovi modeli ne vide živo tkivo života – a njegovo „kidanje” olakšava prodor i nametanje promjena. Na primjer, neto sadašnja vrijednost (NPV) ne uključuje trošak prekinutih društvenih veza, dok interna stopa povrata (IRR) ne uzima u obzir gubitak smisla i sjećanja vezanih za određeno mjesto. Period povrata investicije ne mjeri razaranje životnog ritma. Razaranje postoji i ono ima svoju cijenu. Tu cijenu ne plaćaju investitori, već ljudi koji nastavljaju živjeti nakon provedenih promjena. Vrijedi napomenuti da je sve podložno kvantitativnom mjerenju. Važno je vršiti analize na širi, suptilniji i precizniji način, te promišljenije izrađivati ​​planove i prognoze.

Izgradnja stambenog kompleksa nije samo podizanje zidova. To je zahvat koji utiče na saobraćajne tokove, društvenu infrastrukturu, obrasce migracije i psihologiju same četvrti. Pokretanje nove proizvodnje ne podrazumijeva samo instaliranje opreme i otvaranje novih radnih mjesta, već i promjene na tržištu rada, u ekologiji, logistici i odnosima s lokalnom zajednicom, kao i promjene u zahtjevima i potrebama.

Prelazak sa šablona na lokalne vrijednosti

Alati, modeli i preporuke za planiranje ne bi trebali potisnuti sve postojeće kao beznačajno ili zastarjelo, niti bi trebali biti isključivo vanjski, odnosno „nametnuti”. Slijepe inovacije su loše revolucije koje se provode tiho i prikriveno, ali uvijek nose posljedice. Inovacije ne mogu postojati odvojeno od suštine onoga što se mijenja. Zanemarivanje temelja inovacija uvijek je bolno. Inovacija nije zasebna metodologija niti je univerzalna.

Inovacija je ispravna kada predstavlja nešto novo ugrađeno u postojeći kontekst, odnosno kada evolucijska promjena uvažava okruženje u koje se uvodi. Inovacija ne uništava temelj – ona ga jača. Novacija, s druge strane, predstavlja raskid s postojećim stanjem. Novacija ne integriše – ona zamjenjuje. Primjer za to je tipična gradnja koja briše lokalni duh, uništava historijski ambijent i nameće drugačiji ritam života. Savremeni modeli investiranja brkaju ove pojmove; oni novaciju nazivaju inovacijom i prodaju je kao „napredak“. Istinski razvoj nije uništavanje, nije gaženje proračunatom stvarnošću preko onoga što je „staro“, niti gradnja nove ceste pored „stare“. Razvoj je organska tranzicija i kontinuitet; to je sposobnost novog da ojača staro, a ne da ga uništi ili „udvostruči“.

Mnogi gradovi danas gube svoju kulturnu posebnost; ljudi napuštaju svoja ognjišta i zaboravljaju tradicionalne načine poljoprivrede, dok se lokalna ekonomija, međuljudske veze, medicina i gastronomija urušavaju, a uvode se jedinstveni standardi potrošnje i poimanja svijeta. To je uništavanje provjerenih temelja, to je slom. To je opasno.

Većina investicijskih modela polazi od pretpostavke da će novi projekat zamijeniti principe koji postoje vijekovima i koji će trajati vječno. To je naivno. Okruženje se mijenja. Tehnologije zastarijevaju. Zajednice se transformišu. Ono što je juče bilo investicija, sutra može postati teret.

Prava inovacija nije inovacija koja dođe i promijeni sve. Ovo je promjena koja:

●      Integriše se u postojeći kontekst

●      Poštuje historiju i tradiciju

●      Jača veze, a ne uništava ih

●      Prilagođava se životnom ritmu, a ne nameće vlastiti

●      Čuva značenja, ne briše ih

Investicijski projekti nužno moraju proći provjeru stvarne potrebe i biti razvijeni uz učešće lokalnih stručnjaka – ne nužno finansijara, ekonomista ili pravnika, već onih koji poznaju lokalno okruženje, tradiciju i način života. Važno je sagledati šta se mijenja i zašto. Život nije eksperiment i ne može se živjeti dvaput. Život na svakom mjestu, u svakom dijelu svijeta, neprocjenjiv je i jedinstven.

Oživljavanje životnog ritma

Nasilje nad ritmom je ono što zagovara većina investicijskih projekata. Kada usporite realizaciju kako biste „prošli kroz sve kontrolne tačke” (tzv. *gates*), propuštate povoljnu priliku. Kada ubrzate izgradnju kako biste se uklopili u rok povrata ulaganja (PP), javljaju se nedostaci. Tradicionalno modeliranje investicija opsjednuto je rokovima. Rok povrata ulaganja (PP) je rok. Period realizacije investicijske faze je rok. Svaka kontrolna tačka u procesu „Stage-Gate” predstavlja rok.

Tehnologija koju implementirate ima svoj ritam sazrijevanja. Svi živi sistemi imaju ritam. Kada zanemarite prirodni ciklus, dobijate proizvod koji je ili preuranjen ili zakasnio.

Prema Leranu, princip evolucijske plastičnosti predstavlja sposobnost sistema da se mobiliše za određeni zadatak i nakon njegovog završetka pređe u stanje mirovanja, te da mijenja svoj oblik, mjesto i sastav. Investicijski projekt zasnovan na ovom principu odgovara nužnosti i samom sebi, kao neophodnom ritmu.

Kriteriji za zrelo modeliranje investicija

To je temelj libertarijanske ideologije, koja tvrdi da će „tržište sve riješiti bolje od države”. Danas već postaje jasno: ne, neće, jer tržište ima drugačiji horizont planiranja i drugačije ciljeve.

Projekat zasnovan na principu pratećeg okruženja nije plan, niti kruta struktura ili zahtjev u pogledu sadržaja, već fleksibilan okvir, arhitektura uslova i mapa mogućnosti unutar kojih se život može razvijati.

Direktno modeliranje podrazumijeva situaciju u kojoj investitor (ili država) odlučuje kako bi određena teritorija, proizvod ili zajednica trebali izgledati za deset godina. Oni izrađuju plan, raspoređuju resurse, imenuju odgovorne osobe i uspostavljaju kontrolne tačke. To je UNIDO-ov model u svom čistom obliku. Direktno modeliranje funkcioniše samo u sterilnim uslovima. U stvarnom svijetu, taj model gubi.

Kako razlikovati zreo investicijski model od nezrelog? Na osnovu nekoliko znakova:

1. Prisustvo parametara obnove. Ako model ne uključuje troškove obnove životne sredine – nezreo je.
2. Postojanje faze završetka. Ako model ne predviđa plan za prestanak rada (dekomisiju) – nezreo je.
3. Poštovanje ritma. Ako se model zasniva na rokovima, a ne na principima kvaliteta – nezreo je.
4. Sposobnost promjene. Ako model podrazumijeva statičnu konstrukciju – nezreo je.
5. Creation of accompanying environment. If the model tries to directly model the future—it’s immature.
6. Direktna odgovornost. Ako model podrazumijeva plaćanje naknada umjesto direktne obnove – nezreo je.
7. Uzimanje u obzir višedimenzionalnosti. Ako model razmatra samo finansijske parametre, a izostaju proračuni društvenih efekata – koji prema Leranu imaju devet osnova – onda je taj model nezreo.

Nova logika javnog planiranja: umjesto „izgradi i zaboravi” – „kreiraj i prilagodi”.

Šta ovo mijenja u praksi

Ako primijenite ono što je rečeno, slika će se radikalno promijeniti.

Stambeni kompleks prestaje biti samo skup kvadratnih metara. On postaje intervencija u društvenom tkivu, a njegov finansijski model trebao bi obuhvatati ne samo troškove izgradnje, već i troškove integracije u postojeću infrastrukturu, troškove stvaranja zajednice te troškove dugoročnog održavanja kvaliteta životne sredine.

Industrijska proizvodnja prestaje biti samo tvornica. Ona postaje element ekosistema određene teritorije, a njen finansijski model trebao bi obuhvatati ne samo kapitalne troškove, već i troškove obnove okoliša, obuke osoblja te izgradnje prateće infrastrukture.

Tehnološki startup prestaje biti samo proizvod. On postaje živi organizam, a njegov finansijski model trebao bi uključivati ​​ne samo planove rasta već i planove za gašenje, ne samo strategije skaliranja već i strategije za okončanje ciklusa.

Teritorijalni razvoj prestaje biti samo izgradnja. On postaje stvaranje pratećeg okruženja, a njegov finansijski model trebao bi obuhvatati ne samo direktne troškove već i ulaganja u poslovnu autonomiju, odnosno u sposobnost za samostalan razvoj i rast. To nije anarhija; to je zrelost.

Investiranje je, baš kao i rat, zajam iz budućnosti.

Danas uzimamo resurse kako bismo stvorili nešto za sutra. Taj se dug mora vratiti. To je priznanje da okoliš ima svoj ritam i da se taj ritam mora poštovati. To je priznanje da Zemlja nije tek resurs, već ono čiji nas potencijal hrani i na čemu stojimo.

Traditional investment modeling forgot. It focused on how to take and forgot about how to return. It focused on NPV and IRR and forgot that the earth is not a line in a financial plan but a substrate that must be preserved. An investment project is a construction frozen in time, a burden on all society after quick payback.

Modeliranje pratećeg okruženja ne znači odbacivanje matematike niti smanjenje obima proračuna. To podrazumijeva veću odgovornost, povratak suštini i veću plastičnost. Investicija nije mehanizam, već intervencija. Mudro upravljanje prepoznaje da „inovacija = novo + kontekst”, dok „novacija = novo – kontekst”. Budućnost ne možemo modelirati, ali možemo stvoriti uslove u kojima se ona može razvijati. Savremeni projekat nije proces manične izgradnje, već živi organizam. On zna kako da se uključi kada se za to ukaže potreba i kako da se sažme kada potražnja opadne. Zna se širiti kada se pojave nove prilike i mijenjati lokaciju kada se okruženje promijeni. Evolucijska plastičnost umjesto statičnog planiranja, prateće okruženje umjesto direktnog modeliranja, zemlja kao supstrat umjesto kao potrošni resurs, devet osnova društvenih efekata umjesto pojedinačnih finansijskih pokazatelja – to je jedina iskrena investicija.